pure original
BoellBlog
Blog
utorak, siječanj 12, 2010
Pazi, sad ću izjaviti nešto povijesno, po-vije-sno! Ako tko kaže da je on sam ili pak netko drugi pisao remek-djela pod utjecajem kakvih god opijata - od čašice alkohola pa sve tamo do ljutih i zabranjenih droga - taj laže ko pas, ne vjeruj mu! To su priče za malu djecu; nema šanse da čovjek išta spomena vrijedno stvori u nebuloznom stanju, to je činjenica koju vremenom spoznaš. Ludilo je druga priča, ono se ne da simulirati, a pokušaji induciranja istog ostaju ipak samo bijedni pokušaji. A kako je mene u posljednje vrijeme nadvladala običnost, tragam beznadežno za onim nečim, što reče Adrian Mole "je ne sais quoi", a i ja sam našla koga ću citirati! Zato ispočetka! Idem ja, ali kamo god idem, ničga mudrog ni hvalevrijednog ... Pa onda ne idem nikamo, a ni tamo, gle čuda, ničega! Pa onda zavirim u čašicu - jok, u dim - no, no, noooo ...( ... you don't love me and I know now ... tko ne zna - magarac, ali s prilikom za učenje; čekaj, gdje je, neću to nego onu gospođu koju je život kanda malko načeo ... a, evo je, aj' može i lajv; je'ate al' sam dosadna te moram ovako vremešnu gospođu pozvati u pomoć, a opet, i nije ona toliko vremešnija od mene, šta, sestra sestri, čim dalje, sve manje, except that he does and i really really really do; a nekad, dok je taj video spot, valjda se to tako kaže, dakle, dok je video spot bio dostupan i rado viđen, gospođa je tako fino dočaravala atmosferu ostavljenosti, u onom nekom ofucanom baru, čovjek bi zastao i zapitao se što se tu dogodilo, naravno, samo ako je jako mlad i naivan, jer što god da se dogodilo, davno se dogodilo i koga više briga, a ni tada nije bilo baš tako važno; tko bi znao, obilježe ti neke note zrelost i više nikad ne pitaš za izvor ...). Idemo onda skroz ispočetka! Sad se vidi bijeda internetskih dnevnika - aj sad, aj sad reci, ako imaš što, aj' sad pjevaj nešto ljubavno, evo ni sad ne možeš ne ukrasti tuđe, sad kad vidiš da tvoje ne vrijedi. Jednostavno. Ne vrijedi. Ne "ništa, ništa, ništa ne vrijedi", jer triput ništa ima daleko veću težinu nego što bi si tvoja lakoća mogla priuštiti ... Više onako biblijski, u knjizi Danielovoj, gdje reče Bog kralju Baltazaru: "MANE, MANE, TECEL, FARES", zapravo napisa na zidu nevidljivom rukom, a napisa ovo: "Izbrojio je Bog tvoje carstvo, i do kraja izbrojio, izmjeren si na mjerila i našao si se lak ..." Čak bi i to pametnome bilo dosta, ali FARES je još čekao u potaji, čekao jutro kad će nesretni Baltazar vrlo konkretno - ako ima kakve spoznaje prije smrti - dakle, vrlo konkretno doznati da Medo-Perzija mačem kuca na vrata, i još dalje ima zapisano ... Još samo jednom ispočetka, evo sad za ozbiljno ... Volim i gledam širom otvorenih očiju, i bila bih o tome važnih stvari rekla, samo, izmiče mi nadležnosti, koliko god se trudila ... Nego stojim kao slijepa i kao nijema i kao neposebna, a nikad više svoja, pod tom kišom dobrobiti, bez straha ili stida, bez krivnje, a nažalost i bez spoznaje, stojim, mirujem, odmaram, smijem se, živim u dvoje, u troje, u četvero i petero, dovoljno za sklad, premalo za nevolju. Da je u meni čega što bi dozvalo tu ljepotu, otkrila bih davno, sebičnost me rijetko kad dovodi u kušnju. Više kao promatram pa uskočim gdje treba, sve je uži krug, a provalije dublje. Ako sam i spoznala štogod korisno, ne sjećam se dovoljno dobro da bih opisala kako treba. Jedino ako tko razumije proste. Rečenice. Znaj. Želi. Traži. Bolje - zamoli! Još jednom. I još barem jednom. Kad dobiješ, uzmi. Zahvali. I još jednom. Još jednom, još jednom, još jednom, još jednom. Još jednom pa bez prestanka. Svaki dan. Neka ide hvala kao otkucaji srca, kao hodočasnička molitva koju je Franny otkrila, naposljetku i usvojila, a o čemu se zaista, zaista isplati čitati. Ali, prvo i osnovno: znaj! Dok ne znaš, čekaj. Čekaj koliko treba, jer ionako odlaziš u vječnost - čemu žurba ... Što ti je romantika, a?

heinrichboell @ 23:31 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 7, 2009


Nakon mjeseci i mjeseci nepisanja, konačno se našla tema koja me dovoljno isprovocirala da se vratim. Knjiga "Financijski preporod", nekog tamo tipa, nije bitno koga. S obzirom da nisam tata-mata za teme financija, bankarstva, investicija, kamata, štednje i burze (osim crne), naravno da sam proguglala stvar da vidim hoće li biti zanimljivo. I bilo je! I jest! A najzanimljivije od svega su, možete pogoditi, forumske diskusije. Uvijek me iznova razvesele, okrijepe i daju mi nove motivacije za život! Ima jedan dio ljudi koji se zanima za knjigu i pitaju jedni druge, je li tko čitao, isplati li se kupiti i tako to. Ali, naravno! Ima tu i onaj drugi dio. Ljudi koji pričaju svoje užasno dosadne životne priče, oni su disciplinirani, pedantni i lukavi, nikad ne troše više od onoga što zarađuju, ne posuđuju iz budućnosti, oni su tate-mate svoje sudbine, prepametni da bi ih neke tamo knjige nečemu naučile. Šta će njima tip prodavati knjigu, i to - e, za 250 kuna, ono! - u kojoj nema ničega što čovjek zdravog razuma i prosječne inteligencije ne bi i sam mogao dokučiti - nedvojbeno nakon svega nekoliko sati provedenih u kontemplaciji i kopanju nosa. Jaka stvar! Štedi, ne kupuj na kartice, ne ulazi u kredit, pih ... Ukratko: "Radite mi što god hoćete, samo me nemojte tjerati da čitam, ako Boga i Rvata znate!" Htjeli mi to priznati ili ne, to su ljudi nepreglednog znanja i mudrosti - što će njima knjige i knjižnice kad oni sve znaju?! Ta, da su imali vremena besposličariti (kao neki tamo, božemiprosti, "intelektualci"), mogli su i sami napisati sto knjiga, ma šta sto!, sve knjige za koje čovječanstvo zna! Jaka stvar, napisat' knjigu! A onda se, kako diskusija teče, otkrivaju i drugi obrisi ovog profila. Oni zapravo neće kupiti knjigu, jer je tip prodaje za 250 kuna i od prodaje knjiga se bestidno bogati! "E, kuš ono, pa ja prije umrem neg da neko na meni zaradi! Pa nisam glup, ono, kaj ti misliš, zakaj se knjige opće i pišu neg zato da se neko obogati, ljudi ti prodaju fore koje već sve i sam znaš, i onda te još oderu! Ma, malo sutra!" A onda dolazi najzabavniji dio. Isti ti ljudi ispituju "tupe i naivne" potencijalne čitatelje bezvrijednih papirusina, o čemu se u knjizi radi i što to u njoj ima, a da već nije poznato. Pa kad dobronamjernici (ovoga puta zaista naivno) krenu nabrajati detalje - pih! - to je sve bezveze, ništa nije dovoljno dobro, ništa nije dovoljno revolucionarno. Oni bi zapravo pročitali knjigu, ali da je ne moraju sami platiti (jebote, pa neću knjige kupovat pa da mi se ljudi smiju!), čitati (jebote, ko će čitat, pa da mi se ljudi smiju!) nego nađu prezira vrijednog štrebera iz razreda netom prije pisanja zadaće iz lektire i pitaju "Čuj, daj mi, ono, reci, kaj, o čem se tu radi, ta nadrini đuprija, kak se zove?" U vrijeme školovanja to je bio dobar način da izvuku dvojku, sretniji i trojku, Bože moj, iznimno talentirani i četvorku i peticu (ali samo iz lektire, jer u pravilu, u školi uvijek imaš samo jednog toliko retardiranog nastavnika), a kasnije u životu ova metoda isto fino služi - za odlaganje još jedne nepročitane knjige u iznimno bogatu biblioteku nepročitanih knjiga, smještenu u glavama koje su duboko uvjerene da su cijelu biblioteku, ne samo pročitali nego i napisali! I baš po nekom nastranom pravilu - uvijek je zamijetiti ova tri ključna simptoma kad se radi o čitanju ili edukaciji bilo koje vrste. Čitati? Fuj! Učiti? Fuj! Poslušati savjet pametnijeg i/ili iskusnijeg? Fuj, fuj! Priznati da netko jest pametniji i/ili iskusniji? *Neizrecivo gađenje.* 
Ja, pak, sirota, moram priznati da su se na meni mnogi obogatili na ovaj način. Šta ću, glupa sam, moram stalno učiti od drugih. I čitati, da, čitati ... Oh, majko, što si me tako glupu rodila?! 
I što je najgore od svega, ne samo da sam mnoge obogatila (i još ću,vjerojatno) nego mi zbog toga nekako nije nimalo žao. Ne čudim se da ljudi neće sa mnom imati posla ...
Ma šta neće, imat će! Cause I'm back in the game!
heinrichboell @ 00:42 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 30, 2008
Uljudba, letci, metci, izvijestiti, nagovijestiti. U privitku, u gubitku, u dobitku, svezi, sprezi. Sprječavanje, vrjednovanje, suzbijanje, razbijanje pa predgovor i pogovor, pregovor te dogovor, tuđi jezik, zlogovor. Malo sutra, danas, jučer, prekjučer i šukun-jučer. Odvijeka, od pamtivijeka, posredvijeka, nek' zavijeka. Tri, dva, jedan, kreni, blago tebi, ništa meni, arghkrkhhgkravata-arghrkkhhhkroata, a-r-g-h, a-r-g-h, a-r-g-h-et-ha-er. Domoljublje, častohleplje, izvješće pa ribomriješće, jesen stigla, dunjo moja, trulo lišće, pape moj. 

Pozornik i dvozornik, stozornik i mrtvozornik, pukni puško, ustaj sine, a vi psine preko Drine. Nije čas nego sat, nije mir nego rat, al' je šija al' je vrat. Dalmatinske, oh, delicije, na vratima red policije, maramicu vlaži, razuma ne traži. Ministarstvo prosvete i ... Ministarstvo prosvjete i ... Ministarstvo Prosvjete i ... (govori, mater ti tvoju, govori!) ... Mi-nnni-ssstarrrr-ss-sstt-vo-o ... Pro-osvjete i ... i-i-i ... Sss-p-oo- ... (kako? Kako? KAKO???) ... ššš-ššš ... šŠŠ ... (ne mogu dalje, ne znam) ... (možeš ti, možeš, aj' sad lijepo, polako, kako smo ono rekli? Prosvjete i ...?) ... šŠŠŠ ... (Prosvjete i ...?) ... ššš-Športa! (bravo, odlično, eto vidiš kako znaš ... aj' sad, mo'š kući ... i nosi te gaće sa sobom!)

Izvrsnost!

heinrichboell @ 12:28 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, rujan 5, 2008



heinrichboell @ 23:25 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Usprkos magli koja me obavijala poput plašta, do mene su prodrle tople zrake njegovog pogleda. Bezbrojne i različite sam poglede poznavala, ali još nikad nisam susrela ovakav. Govorio je puno toga, govorio je o sreći i nježnosti, o traganju, o dubini, ma što da trošim riječi - govorio je o ljubavi. Susrela sam ga spremno. I moje su oči govorile isto. Ljubav je rođena! Došao je trenutak za riječi ... Začudo, nisu nimalo odudarale od pogleda, bili su jedno, pogled i riječi. U meni se razlijevala toplina, punila svaku poru, žuborila u ušima, nastanjivala um mirom. Željela sam dodir. Ah, dodir ... Ljubili smo toplo i prisno, prstima pričali jedinstvenu priču, očarani jedno drugim i očarani ovim vrhunskim iskazom bliskosti. 
Duboko u meni pokrenule su se sile kojima ne želim znati ime, sigurna i puna povjerenja pustila sam ih na slobodu. 
Znala sam, ovom silom pobijedit ćemo svijet! Vodili smo ljubav cijelu noć, kao ljudi koji se zaista vole. Mrak oko nas bivao je sve gušćim, sakrivao nas, od bestjelesnih pogleda štitio naša tijela prekrivena svjetlucavim kapljicama znoja ... 
Jutro je došlo brzo, prebrzo. Spremila sam svoje stvari i pošla prema vratima. Korak do izlaza, zaustavio me pogledom punim nježnosti i pitanjem: "Kad ćemo se vidjeti?" 

Razmišljala sam trenutak ... da li da se vratim i da ga pljunem. 
A onda pomislih, ma ne treba, ... platit će netko drugi ... netko nedužan! 

Šalim se, naravno ... 
Nitko nije nedužan.

heinrichboell @ 22:56 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Anketa
Na slici je:







Brojač posjeta
54109
Budite hrabri!
  • heinrich.boell.blog@gmail.com
 
Index.hr
Nema zapisa.