Pazi, sad ću izjaviti nešto povijesno, po-vije-sno! Ako tko kaže da je on sam ili pak netko drugi pisao remek-djela pod utjecajem kakvih god opijata - od čašice alkohola pa sve tamo do ljutih i zabranjenih droga - taj laže ko pas, ne vjeruj mu! To su priče za malu djecu; nema šanse da čovjek išta spomena vrijedno stvori u nebuloznom stanju, to je činjenica koju vremenom spoznaš. Ludilo je druga priča, ono se ne da simulirati, a pokušaji induciranja istog ostaju ipak samo bijedni pokušaji. A kako je mene u posljednje vrijeme nadvladala običnost, tragam beznadežno za onim nečim, što reče Adrian Mole "je ne sais quoi", a i ja sam našla koga ću citirati! Zato ispočetka! Idem ja, ali kamo god idem, ničga mudrog ni hvalevrijednog ... Pa onda ne idem nikamo, a ni tamo, gle čuda, ničega! Pa onda zavirim u čašicu - jok, u dim - no, no, noooo ...( ... you don't love me and I know now ... tko ne zna - magarac, ali s prilikom za učenje; čekaj, gdje je, neću to nego onu gospođu koju je život kanda malko načeo ... a, evo je, aj' može i
lajv; je'ate al' sam dosadna te moram ovako vremešnu gospođu pozvati u pomoć, a opet, i nije ona toliko vremešnija od mene, šta, sestra sestri, čim dalje, sve manje, except that he does and i really really really do; a nekad, dok je taj video spot, valjda se to tako kaže, dakle, dok je video spot bio dostupan i rado viđen, gospođa je tako fino dočaravala atmosferu ostavljenosti, u onom nekom ofucanom baru, čovjek bi zastao i zapitao se što se tu dogodilo, naravno, samo ako je jako mlad i naivan, jer što god da se dogodilo, davno se dogodilo i koga više briga, a ni tada nije bilo baš tako važno; tko bi znao, obilježe ti neke note zrelost i više nikad ne pitaš za izvor ...). Idemo onda skroz ispočetka! Sad se vidi bijeda internetskih dnevnika - aj sad, aj sad reci, ako imaš što, aj' sad pjevaj nešto ljubavno, evo ni sad ne možeš ne ukrasti tuđe, sad kad vidiš da tvoje ne vrijedi. Jednostavno. Ne vrijedi. Ne "ništa, ništa, ništa ne vrijedi", jer triput ništa ima daleko veću težinu nego što bi si tvoja lakoća mogla priuštiti ... Više onako biblijski, u knjizi Danielovoj, gdje reče Bog kralju Baltazaru: "MANE, MANE, TECEL, FARES", zapravo napisa na zidu nevidljivom rukom, a napisa ovo: "Izbrojio je Bog tvoje carstvo, i do kraja izbrojio, izmjeren si na mjerila i našao si se lak ..." Čak bi i to pametnome bilo dosta, ali FARES je još čekao u potaji, čekao jutro kad će nesretni Baltazar vrlo konkretno - ako ima kakve spoznaje prije smrti - dakle, vrlo konkretno doznati da Medo-Perzija mačem kuca na vrata, i još dalje ima zapisano ... Još samo jednom ispočetka, evo sad za ozbiljno ... Volim i gledam širom otvorenih očiju, i bila bih o tome važnih stvari rekla, samo, izmiče mi nadležnosti, koliko god se trudila ... Nego stojim kao slijepa i kao nijema i kao neposebna, a nikad više svoja, pod tom kišom dobrobiti, bez straha ili stida, bez krivnje, a nažalost i bez spoznaje, stojim, mirujem, odmaram, smijem se, živim u dvoje, u troje, u četvero i petero, dovoljno za sklad, premalo za nevolju. Da je u meni čega što bi dozvalo tu ljepotu, otkrila bih davno, sebičnost me rijetko kad dovodi u kušnju. Više kao promatram pa uskočim gdje treba, sve je uži krug, a provalije dublje. Ako sam i spoznala štogod korisno, ne sjećam se dovoljno dobro da bih opisala kako treba. Jedino ako tko razumije proste. Rečenice. Znaj. Želi. Traži. Bolje - zamoli! Još jednom. I još barem jednom. Kad dobiješ, uzmi. Zahvali. I još jednom. Još jednom, još jednom, još jednom, još jednom. Još jednom pa bez prestanka. Svaki dan. Neka ide hvala kao otkucaji srca, kao hodočasnička molitva koju je
Franny otkrila, naposljetku i usvojila, a o čemu se zaista, zaista isplati čitati. Ali, prvo i osnovno: znaj! Dok ne znaš, čekaj. Čekaj koliko treba, jer ionako odlaziš u vječnost - čemu žurba ... Što ti je romantika, a?